-Piše: prof. dr Božidar M. Bojović
Jedanaest je godina od pokradenog referenduma o državnopravnom statusu, a u Crnoj Gori se dešava ono što je neminovnost poslije svakog velikog stradanja državotvornog naroda. Crna Gora je tragično raspolućena, duhovno otpadnička, politički obesmišljena, državno-pravno predstavlja još jedan protektorat američke administracije na Balkanu, i uz sve to, prezadužena je i nemoćna pred neminovnim ekonomskim kolapsom. Nažalost, nekada ponosna, tradicionalna država sada liči na ustajalu baruštinu u kojoj se punih džepova, a praznih glava kočopere odnarođeni nosioci vlasti, a oktopodi potrošačkog mentaliteta „nove klase“ mute bistre tokove njenih duhovnih i civilizacijskih vrijednosti. Srpski jezik, Srpska pravoslavna crkva, ćirilično pismo na kojem su iskazivana najveća civilizacijska ostvarenja ovog naroda, riječju, izvorna Crna Gora i njen državotvorni narod koji drži do svog tradicionalnog identiteta, danas su u Crnoj Gori izloženi kulturnom i duhovnom genocidu identičnom onom za vrijeme okupacije od strane Austrougarske 1916. i Italije 1941.godine. Nema dileme, Đukanovićev projekat preimenovanja srpskog nacionalnog identiteta u dukljanski, odnosno lažno crnogorski sušta je kopija projekta fašističke Italije koji je objelodanjen na Petrovdan 1941. godine na Cetinju, proglašavanjem nezavisnosti Crne Gore: samostalna Crna Gora kao antisrpska država, crnogorski kao zvanični jezik, koji treba da se uvede u osnovne i srednje škole u Crnoj Gori, odvajanje Mitropolije crnogorsko-primorske od Srpske pravoslavne crkve i stupanje crnogorske nacije u akcionu sferu Rima. Dugo je aktuelni režim svoj umišljeni projekat preimenovanja identiteta sprovodio skriveno, uništavajući jednu po jednu od temeljnih, tradicionalnih vrijednosti Crne Gore. Sada, kada je „obnovio državnost“ na neustavan način, u traganju za novim identitetom, aktuelni režim Crnu Goru otvoreno, podanički nudi bez ostatka i bespogovorno zapadnoj civilizaciji. Identitet jednog naroda i jedne države ne mijenja se preko noći čak ni u najautarhičnijim diktaturama. To je vjekovima dug proces duhovnog, etičkog i kulturnog sazrijevanja na čijim vrijednostima se uzdižu civilizacijski tokovi i dostignuća. Bistru maticu tih tokova na jednom prostoru usmjeravaju jezik i pismo, vjera i književna ostavština. Ovo su civilizacijski mednjici na osnovu kojih je proisteklo da je Drina postala granica Istoka i Zapada na našim prostorima, oštro zacrtana raskolom hrišćanstva 1054. godine. U tom vremenu prošlo je bilo već više od 200 godina kako su Ćirilo i Metodije, sveštenici Ohridske arhiepiskopije, upamćeni kao „slovenski apostoli“ širenjem hrišćanstva udarili temelje, slovenskoj pismenosti. Učenjem započetim u Moravskoj, Panoniji, nastavljenim u Ohridu i Prespi, centralnim predjelima današnjeg Balkana, preko Bugarske i naših prostora, širi se duh izvornog-ortodoksnog pravoslavlja i prvi koraci civilizacijskog uspona, kojih nema, složićemo se, bez pisane riječi.
U 12. vijeku, kao najznačajniji i najraniji spomenik zetsko-humske škole i srpskoslovenske pismenosti, pojaviće se Miroslavljevo jevanđelje, bogoslužbena rukopisna knjiga, remek djelo srednjovjekovne kaligrafije,, čiju je izradu za potrebe svoje zadužbine episkopske crkve Sv. Petra i Pavla u Bijelom Polju, naručio humski knez Miroslav, stariji brat Stevana Nemanje. A onda, u tom, rekli bismo, ranom hrišćanstvu naše kulture, renesansnom vremenu naših prostora, kada se kao svetionici duhovnosti i pismenosti uzdižu hramovi sa bogatim freskoslikarstvom, pojaviće se Sveti Sava osnivač pomjesne Crkve srpske (1219. godine), veliki prosvetitelj, ne samo Srba već svih slovenskih naroda. Kao prvi arhiepiskop srpski, našavši se na stalnom udaru između Rima i Carigrada, on je širio izvorno, jerusalimsko hrišćanstvo sa pravoslavnim živim odnosima Crkve i naroda, u strogo vizantijskom, ortodoksnom duhu. Mada je monaška tradicija postojala u srpskim zemljama još u 11. i 12. vijeku, pa i ranije, u vrijeme Nemanjića, i posebno u Savino vrijeme, podići će se brojni manastiri (Sv. Petra i Pavla u Bijelom Polju, Đurđevi stupovi, Studenica, Mileševa, Morača, Vranjina, Prevlaka, Bogorodica Stonska. Žiča, Peć u koju će poslije provale Mongola i spaljivanja Žiče biti premješteno sjedište arhiepiskopije, Gračanica, Visoki Dečani i mnogi drugi ), koji su bili ne samo vrela naše duhovne misli već i temelji umjetničke, književne i zdravstvene kulture. Mitropolija zetska koju je Sveti Sava osnovao na Prevlaci, u manastiru svetog Arhangela, kasnije, pod udarima Rima i Turaka, preseljena na Vranjinu pa na Cetinje, čuvaće vjekovima utemeljene vrijednosti svetosavlja i biće duhovna, državotvorna, obrazovna i kulturna vertikala u civilizacijskom usponu Crne Gore. Uz nesebičnu pomoć tadašnjeg mitropolita zetskog, Vavile i gospodara Zete, Đurđa Crnojevića, monasi Srpske pravoslavne crkve, na čelu sa jeromonahom Makarijem, podariće Crnoj Gori, kulturi slovenskih naroda i čovječanstvu, štampana izdanja pet najznačajnijih bogoslužbenih knjiga Pravoslavne crkve (Oktoih-Osmoglasnik i Psaltir, Molitvenik-Molitloslov, Osmoglasnik- Petoglasnik i Četvoroevanđelje). Knjige su pečatane u kratkom periodu, od 1493. do 1496. godine, kako bi se pred opasnošću od turske najezde, a u nedostatku bogoslužbenih knjiga uzdizao slobodarski duh ugroženog naroda. Dvoglavi bijeli orao Crnojevića koji je utisnut na njima, biće trajni dokaz crnojevićko-zetskog kontinuiteta nemanjićke državnosti. Početkom 16. vijeka, kada Crna Gora pripada Skadarskom sandžakatu (1497), zasijaće ličnost vojvode Božidara Vukovića Podgoričanina, jednog od najznačajnijih ličnosti srednjovjekovne kulture kod nas. „Ne mogavši ostati u svojoj domovini zbog velikog ismailićanskog zlostavljanja“, on odlazi u Veneciju gdje osnivanjem štamparije, već na samom početku 16. vijeka, uvodi našu pismenost u opšte tokove evropske kulture. Osnivanjem ćirilične štamparije u Veneciji, Božidar Vuković je stvorio uslove za dalji i posve nov način rada u razvoju naše pismenosti. U vremenu od 1519. do 1539. godine, u njegovoj štampariji će se štampati Psaltir, Službenik, Zbornik za putnike, Oktoih, Praznični minej i Trebnik. Sve ove knjige odišu duhom pravoslavlja, obogaćene izvanrednim ilustracijama svetitelja. Uz Jovana Krstitelja i Isusa Hrista, najčešće su izobraženi likovi Sv.Save, Sv.Stefana Mirotočivog, Sv. velikomučenika Georgija, pa zatim poznata ikona moračka ,,Gavran hrani proroka Iliju” i druge. Zajedno sa prvim štampanim ćiriličnim knjigama štamparije u Krakovu 1491. i Obodske štamparije, štampane knjige Božidara Vukovića Podgoričanina su svojom osobenošću tehničke i umjetničke obrade doprinijele da naša knjiga i književna tradicija budu dragocjeno nasleđe od opšteg svecivilizacijskog značaja. Suvišno je naglašavati od kakvog su značaja ova izdanja i za sve krajeve istočne Evrope u kojima se upotrebljava ćirilično pismo. Sve ovo je Božidar Vuković radio kako je i sam zapisao: „ u želji da ugodi duhovnoj potrebi naroda kojima knjige služe“. Uzvišena moralna načela istočno-pravoslavnog, jerusalimskog hrišćanstva, utemeljena u narodu prosvetiteljskim radom Ćirila i Metodija i Svetosavlja, bili su snaga kojom je državotvorni narod Crne Gore u tim teškim vremenima sačuvao vjeru, jezik i ćirilično pismo. One su temeljne, neotuđive i neuništive vrijednosti našega identiteta. U vjekovnoj borbi za biološki opstanak državotvorni narod Crne Gore, vođen vladikama i sveštenstvom Mitropolije crnogorsko-primorske, izgradiće sopstveni patrijarhalni moralni sistem, sa čojstvom i junaštvom kao posebnim oblikom kolektivne svijesti utemeljenim na moralnim načelima ortodoksnog-istočno-pravoslavnog hrišćanstva. U skoro nepismenim plemenskim zajednicama Crne Gore, u nedostatku pisane riječi, gusle i narodno predanje čuvali su od zaborava junake i junačka djela, znamenite pojedince i događaje, na čijim primjerima se iz generacije u generaciju kristalisao ideal čojstva i junaštva i patrijarhalni moral. Duhovne, moralne i kulturne tekovine istočnopravoslavnog hrišćanstva, duboko utemeljene u državotvornom narodu Crne Gore, obogatiće i ukrasiti novim civilizacijskim ostvarenjima: mitropolit Sv. Petar I, Petar II Njegoš, Vuk Karadžić i Marko Miljanov.
Mitropolit Petar I daće najveći doprinos u izvođenju Crne Gore iz zaostalosti i bezakonja. Njegove poslanice, poruke i Zakonik opšti crnogorski i brdski, bili su svojevrsna etika ondašnjeg crnogorskog društva, oruđe i oružje u borbi protiv svih zala koja su napadala Crnu Goru i njen narod. Izuzetno obrazovan, ujedno i grandiozna moralna ličnost, vojnički hrabar i neustrašiv, predvodiće Crnogorce u pobjedama nad Turcima u bojevima na Martinićima i Krusima 1796. godine. A o tome na kojim civilizacijskim temeljima je Crna Gora sazdana i u kome pravcu treba da se kreće, najvjernije govore njegove riječi upućene knezu Milošu Obrenoviću i amanet Crnogorcima da se ne ogriješe o Rusiju. U pismu knezu Milošu, u vrijeme gladnih godina u Crnoj Gori, on piše: „Ako bi moguće bilo da se nekoliko žitelja u Vašu državu preseli ... jer bi oni bili među svojom jednovjernom i jednokrvnom braćom i pod vladenijem svojega, a ne tuđega gospodara“ (1824). Jasna je i njegova poruka Crnogorcima u Testamentu: „Isto tako da Bog da i onome, koi bi vas od vjernosti k blagočestivoj i Hristoljubivoj Rusii otlučiti poiskao i svakojemu ako bi se koi iz vas Cernogoracah i Berđanah našao da pomisli otstupiti od pokroviteljstva i nada na jednorodnu i jedinovjernu nama Rusiju, da Bog dajakij te od njega živoga meso odpadalo i svako dobro vremenito i vječno otstupilo!“ Njegoš, genijalni um, široke kulture i vidika, znao je da se neiscrpna snaga u vjekovnoj borbi Crnogoraca za slobodu može naći samo u srži njihovog srpskog narodnog bića. Stoga je bio spreman da se za oslobođenje i ujedinjenje svih Srba odrekne svetovne vlasti. Dajući kosovskoj žrtvi mitsku dimenziju, Njegoš stvara kult Obilića, junaka koji daje život za vjeru, Obilić je ideal čojstva i junaštva, on je vrhunac moralnih vrijednosti tadašnjeg crnogorskog naroda. Svojom filozofijom koja vjerno oslikava duh naroda, Njegoš je utisnuo trajni i neuništivi moralni pečat na život i ponašanje Crnogoraca. Vuk Karadžić, reformator srpskog jezika i ćirilice, borac za uvođenje narodnog jezika u srpsku književnost, pisac prvog Rečnika srpskog, sakupljač srpskih narodnih pjesama i narodnih umotvorina, jedna je od najznačajnijih ličnosti srpske književnosti. Svojim cjelokupnim stvaralaštvom, a posebno prikupljanjem i priređivanjem epskih i lirskih pjesama iz Crne Gore, knjigom „Crna Gora i Crnogorci“, izdatom na njemačkom jeziku, i brojnim etnološkim i sociološkim radovima, Vuk Karadžić je dao ogromni doprinos u afirmaciji izvornog patrijarhalnog morala, čojstva i junaštva, i kulture crnogorskog naroda. Marko Miljanov „neprevaziđeni junak, najugledniji plemenski prvak, pravdoljubac i narodni mudrac“ o čijim će književnim vrijednostima Jovan Skerlić reći da u ,,Primjerima čojstva i junaštva'' „vidi sav onaj zdravi duh narodni koji se ogleda u narodnim pjesmama i Gorskom vijencu“ i da je vojvodina knjiga „po jedrini i po snažnoj misli, i po visokom etičkom značaju , i po stilu, punom svežine i kreposti, najzad po nekoj velikoj plemenitoj prostoti, kojom sva odiše, jedno od najzanimljivijih dela što je srpska knjiga u poslednje vreme imala“. A o tome gdje Marko Miljanov vidi neprijatelje, a gdje prijatelje Crne Gore, najbolje govore njegove riječi austrijskom caru koji mu nudi krunu nad Albanijom::“(...)Ja znam da ovijem nećemo učinjeti usluge otadžbini, ali mi je milo pokazat bar toliko bečkom caru da mu ne želim manje zla no on Srpstvu što ga želi“. Kulturni identitet jednog naroda je vjerna slika toga naroda, ali isto tako i ogledalo civilizacije u čijim se tokovima kroz vrijeme narod kretao i sazrijevao. Stoga, možemo slobodno reći da su identitetski stupovi jednog naroda: jezik, pismo i književna ostvarenja, svijest o religijskoj pripadnosti i pripadnosti istoriji, običajima, načinu života i mentalitetnim obrascima. Crna Gora i njen državotvorni narod sazrijevali su i doživjeli svoju punu afirmaciju kao sastavni dio istočnopravoslavnog civilizacijskog kruga, usvajajući vredonosna dostignuća zapadne civilizacije, islama i opšteg napretka čovječanstva. Bez velikih, tekstonskih poremećaja i stradanja naroda u Crnoj Gori nikada ne mogu zaživjeti dvije politike: Ona koja bi negirala državnost Crne Gore i ona koja bi potirala civilizacijski krug u kojem je nastala i opstala, u suštini, slovenski, istočnopravoslavni, srpski identitet njenog državotvornog naroda. Nacionalna, duhovna, patriotska i moralna energija državotvornog naroda imala je 1916. i 1941.godine snagu da se suprotstavi nasilnom preimenovanju identiteta, na način kako se to s nasiljem može jedino i činiti, kada dolazi od okupatora. Sada, kada to isto čini jedan drugi diktator, nažalost pripadnik državotvornog naroda, koji Crnu Goru gusarskim upadom pustoši stvarajući privatnu državu, potrebna je druga nacionalna, patriotska i etička energija državotvornog naroda. Potreban je razum. I to prvenstveno od onih pripadnika državotvornog naroda koji često nesvjesno, zarad prolaznih sitnosopstveničkih interesa udaraju na temeljne vrijednosti Crne Gore, njen identitet, državnost i trajanje.